Izak I. Komnen (grčki Ἰσαάϰος Κομνηνός, Isaákos Komnēnós), bizantski (istočnorimski) car (?, oko 1005 – Carigrad, 1060. ili 1061). Sin Emanuela Erotika Komnena, istaknutog generala za vladavine cara Bazilija II., nakon očeve smrti oko 1020. postao je carev štićenik te ubrzo i pripadnik carske garde, a od približno 1042. do 1054. bio je zapovjednik vojske na istočnim bizantskim granicama. Kada je car Mihael VI. odbio unapređenja i povećanje financijskih sredstava dijelu anatolijskih generala, Izak je u lipnju 1057. postao vođa njihove pobune te je, nakon pobjede nad Mihaelovim trupama pokraj Nikeje u kolovozu i Mihaelove abdikacije, u rujnu okrunjen za cara (kao prvi vladar iz dinastije Komnen). Pripadnik maloazijskog vojnoga plemstva, svjestan slabljenja države, pokrenuo je opsežne reforme da bi osigurao financijsku stabilnost (ukidanje raznih nagrada, smanjenje činovničkih plaća). Zbog poništavanja dodjela državnog zemljišta crkvi i ukidanja crkvenog oslobađanja od poreza, sukobio se sa svojim saveznikom u prevratu, carigradskim patrijarhom Mihaelom Kerularijem (kao i zbog njegovih zamisli da duhovnu vlast izuzme od svjetovne) pa ga je 1058. prognao iz Carigrada, odlučivši ga svrgnuti (do čega nije došlo zbog Kerularijeve smrti), čime je izgubio na popularnosti. Poveo je uspješan vojni pohod na Madžare i Pečenege 1059. Potkraj iste godine u lovu je teško obolio te je abdicirao u korist Konstantina X. Duke povukavši se potom u jedan od carigradskih samostana.
