Londonski ugovor, tajni ugovor koji su 26. IV. 1915. zaključile članice Antante Velika Britanija, Francuska i Rusija s jedne strane te Italija s druge strane. Tim tajnim ugovorom Italija se obvezala stupiti u rat na strani Antante, pri čemu bi dobila i vojnu pomoć članica toga saveza (a Velika Britanija se također obvezala dati Italiji povoljan zajam u iznosu od 50 milijuna funti), dok je Antanta Italiji zauzvrat obećala područja Austro-Ugarske i Albanije. Prema ugovoru Italija je trebala dobiti na sjevernim i sjeveroistočnim granicama Trentino, južni Tirol do Brennera, Goricu, Gradišku, dio Koruške, Trst, jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj te više manjih otoka. Također joj je obećan dio Dalmacije od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeka Čikole, Krke i Butišnice te gotovo svi dalmatinski otoci, od Premude do Mljeta. Londonski ugovor ostavio je Slovencima, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji područje u slijevu Save, grad Rijeku, cijelu obalu Hrvatskoga primorja, obalu od rta Ploča do ušća Drima u sjevernoj Albaniji te otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli, Rab, Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu, Brač, Jakljan i Koločep. Italija se također trebala teritorijalno proširiti na južnu Albaniju, s otokom Sazanom, te na područje Valone (Vlorë) od rijeke Vojuše (albanski Vjosa) do Himana, s time da je istodobno dobila pravo da pred inozemstvom zastupa buduću malu albansku muslimansku državu u središnjoj Albaniji, koja bi dobila luku Drač te imala neutralni status. Londonskim ugovorom bili bi ujedno neutralizirani svi jadranski otoci koji ne bi pripali Italiji, kao i obala od rta Ploča do južnoga dijela poluotoka Pelješca te obalni pojas 10 km južno od Cavtata do rijeke Vojuše, izuzevši primorje predratne Crne Gore. Italiji je bila priznata i aneksija Libije, koju je ona zaposjela od 1912., na temelju ugovora u Ouchyju, kao i aneksija Dodekaneza, zaposjedanje kojega Osmansko Carstvo spomenutim ugovorom nije priznalo. Ako bi članice Antante proširile svoje kolonijalne posjede na njemačke kolonije, kompenzirale bi to Italiji prepuštanjem svojih posjeda uz granice Libije, Somalije i Eritreje. Italiji je priznato i pravo da dobije dio Male Azije (dio pokrajine Antalyje) u slučaju da dođe do podjele Turske među članicama Antante. Londonskim ugovorom Italija je ponajprije željela ostvariti svoja teritorijalna presezanja na istočnoj obali Jadrana i na Balkanu. Jugoslavenski odbor i srpska izbjeglička vlada otkrili su ubrzo sadržaj ugovora, te protiv njega poveli žestoku kampanju. Ta akcija i otpor političara južnoslavenskih naroda, kao i međusobne suprotnosti članica Antante, napose s obzirom na ulazak SAD-a u rat 1917. te stajališta američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, spriječili su potpuno ostvarenje Londonskog ugovora, tako da je niz talijanskih teritorijalnih zahtjeva koji su proizlazili iz ugovora ostao neispunjen. Talijani su odmah nakon završetka I. svjetskog rata zaposjeli od hrvatskih krajeva Istru, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te grad Zadar (taj su čin pravno potvrdili Rapallskim ugovorom iz 1920), kao i Rijeku (što je potvrđeno Rimskim sporazumom 1924).
