Arendt [α:'rənt], Hannah, njemačka i američka filozofkinja židovskoga podrijetla (Hannover, 14. X. 1906 – New York, 4. XII. 1975). Studirala je filozofiju na sveučilištima u Marburgu, Freiburgu i Heidelbergu, gdje je pod mentorstvom Karla Jaspersa 1928. doktorirala tezom o pojmu ljubavi u sv. Aurelija Augustina te je bila u ljubavnoj vezi s Martinom Heideggerom. Nakon dolaska nacista na vlast 1933. napustila je Njemačku i izbjegla u Pariz gdje je pomagala židovskim izbjeglicama, a od 1940. živjela je u SAD-u. Predavala je na više američkih visokoškolskih ustanova, najdulje na Sveučilištu u Chicagu (1963–67) te na New School for Social Research u New Yorku (1967–75). Iako isprva pod utjecajem Heideggerova ponovna zaokreta k mišljenju, za nju ono treba biti odraz iskustva te više usmjereno djelovanju (vita activa) nego teorijskom umovanju (vita contemplativa); to je stajalište najsveobuhvatnije i najsustavnije izložila u djelu Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958).
U najznačajnijem djelu Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951) analizira razvoj totalitarizma. Pošto je raščlanila ideje i fenomene koji su mu neposredno prethodili (antisemitizam, rasizam, imperijalizam), utvrđuje da je totalitarizam jedinstveni politički fenomen (koji se bitno razlikuje od despotizma, tiranije, diktature), da nastaje ondje gdje je ukinuta država kao oblik stabilne vlasti, čime je omogućeno nestajanje granice između države (vlasti) i društva (mase) te da postoje dva njegova oblika: boljševički (komunistički) u SSSR-u, za vladavine Josifa Visarionoviča Staljina, i nacionalsocijalistički, za vladavine Adolfa Hitlera. Arendt opisuje temeljne odrednice totalitarizma: korištenje ideologije i propagande u stvaranju fikcijskoga totalitarnog svijeta (temeljenoga na pseudoznanstvenoj ideologiji koja složenost svijeta svodi na logiku jedne ideje) te odgajanju masa u smjeru mesijanizma; kult ličnosti vođe koji osigurava jedinstvo režima; paralelne institucije (državne i stranačke), unutar kojih se ovlasti neprestano mijenjaju stvarajući stanje zbrke i nepovjerenja oko toga tko ima stvarnu moć i nadležnost (npr. Wehrmacht kao službena vojska ili SS kao stranačka vojska); tzv. objektivnoga neprijatelja, tj. činjenicu da totalitarni režimi svoje opravdanje temelje na opasnosti od vanjskoga i, u većoj mjeri, unutarnjega neprijatelja, rasnog ili klasnog (pri čemu okrivljeni nisu doista krivi jer bi se režim brzo iscrpio zatvaranjima ili likvidacijama stvarnih okrivljenika, a čime se omogućuje da svatko može postati krivcem i neprijateljem režima); atmosferu strahovlade, terora i nasilja što ga provodi tajna policija (Gestapo u Njemačkoj i NKVD u SSSR-u), pri čemu je cilj terora omogućiti slobodno kretanje prirode (nacizam) ili povijesti (komunizam) kao temelja režima, a krivnja i nedužnost postaju pojmovi bez smisla (»kriv« je onaj koji stane na put prirodnom ili povijesnomu procesu koji je unaprijed osudio »niže rase«, »odumiruće klase«, »dekadentne narode« i dr.); koncentracijske logore koji su vrhunac strukture režima jer se njima ljudi brišu kao da nikada nisu postojali (mjesta zatočenja postaju »jame zaborava« koje brišu uobičajena sjećanja na postojanje te smrt, oduzevši joj vlastitost, čine anonimnom). U djelu Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla (Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, 1963., prerađeno i prošireno izdanje 1964), nastalome na temelju reportaža pisanih za časopis The New Yorker za suđenja nacističkomu zločincu Adolfu Eichmannu, skovala je koncept »banalnost zla« označivši njime Eichmannov karakter i motive; Eichmann se na sudu branio pozivajući se na zapadnjačku tradiciju obveze poštovanja zakona pa Arendt zaključuje, u duhu Immanuela Kanta, kako nijedan zakon kao pravna norma, do onaj moralni u čovjeku, ne može spriječiti počinjenje zločina. Njezina analiza Eichmanna imala je velik utjecaj, ali i trajno izazivala kontroverzije, a Arendt je kritizirana, osobito među Židovima, i zbog osude postupaka nekih židovskih skupina tijekom holokausta te zbog obrane Heideggera koji se kompromitirao suradnjom s nacizmom. Njezine analize totalitarnoga svijeta kao svijeta fikcije u kojem stradavaju stvarna bića ostaju, međutim, među vrhuncima političke filozofije XX. st. Objavila je i biografiju Rahel Varnhagen koja je držala utjecajni književni salon u Berlinu početkom XIX. st. (Rahel Varnhagen: život Židovke – Rahel Varnhagen: The Life of a Jewess, 1957), komparativnu analizu Francuske revolucije i Američkog rata za neovisnost (O revoluciji – On Revolution, 1963), zbirke eseja iz filozofije politike Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961., dopunjeno izdanje 1968) i Krize republike (Crises of the Republic, 1972) te iz intelektualne povijesti Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968), a nedovršeno djelo iz filozofije morala Život uma (The Life of the Mind) objavljeno je postumno 1978.
