bijela imela (Viscum album), epifitska poluparazitska biljna vrsta iz roda imela (Viscum) koji uključuje približno 130 poluparazitskih vrsta iz porodice santolina (Santalaceae), a raste na različitim vrstama drveća pretežno u tropskim i suptropskim područjima Staroga svijeta i sjeverne Australije. Naziv roda potječe od latinske riječi viscum što znači lijepak. Prije je smatrana srodnikom ljepka ili žute imele, poluparazita na hrastu i kestenu koji se pak ubraja u porodicu imela (Loranthaceae). U Europi (i u Hrvatskoj) zastupljene su tri podvrste: jelina imela (Viscum album subsp. abietis), bjelogorična bijela imela (Viscum album subsp. album) i borova imela (Viscum album subsp. austriacum). Lako se uočava na listopadnome drveću (najčešće na topoli, vrbi, lipi, bagremu, stabljikama jabuke; na hrastovima je nema), osobito zimi, kada su ta stabla bez lišća. Ima jednospolne i dvodomne cvjetove. U ženskima se razvijaju plodovi, bijele bobe, kojima unutarnji sloj sadržava ljepljivu tvar viscin, s pomoću koje se lako zalijepe na koru drveća gdje kliju. Vektori širenja bijele imele su ptice (→ ornitohorija). U Hrvatskoj živi 14 vrsta ptica koje se potencijalno hrane plodovima imele, a najvažniji je prenositelj drozd imelaš (Turdus viscivorus) iz porodice drozdova (Turdinae) koji obitava na cijelom području Hrvatske.
Imela se odavna rabi u narodnoj medicini za reguliranje krvnoga tlaka, kroničnoga zatvora, za normaliziranje izlučivanja žuči i dr. Prikupljaju se listovi (Visci albi folia) ili manje grančice s listovima (Visci albi herba ili Visci albi stipites cum foliis).
