filidi (staroirski fili, u množini filid; irski file, množina filí; škotski filidh; vidjelac), pjesnički stalež u Irskoj i Škotskoj keltskoga razdoblja. Uživali su poseban društveni status, viši od bardâ, služeći velikaša ili kralja. Usmenom predajom prenosili su drevnu pripovjednu građu i plemićka rodoslovlja te sastavljali pjesme u kojima su slavili junačka djela vladarskoga staleža. Prema općem uvjerenju pjesničkom su pogrdom (áer, glám dícenn) mogli nanijeti uvredu časti i tjelesna oštećenja, čak i smrt. Nakon pokrštavanja Irske (V. st.) preuzeli su službu druida i djelovali pri samostanima. Dijelili su se u sedam razreda s obzirom na opseg upamćene građe (fochloc, macfuirmid, dos, cano, clí, ánruth, ollam); za najviši, ollam (staroirski izgovor [o'lav]), školovalo se 12 godina i moralo savladati 300 metričkih sustava, 250 glavnih i 100 sporednih pripovijesti. Njihovi najraniji stihovi obilježeni su aliteracijom, a poslije su se razvili složeni prozodijski obrasci, među kojima je najrašireniji bio deibide ili deibhidhe, dvostruko rimovani četverostih. Od VI. st. postali su zemljišno nasljedno plemstvo te im je dodijeljena dužnost poduke pučanstva u pravu, književnosti i povijesti; njihova su učilišta postala temelj budućih bardskih zborova. U XII. st. počeli su, pod anglonormanskim utjecajem, sastavljati metrički slobodniju liriku u kojoj prikazuju ljepote irskih pejzaža i slave moralne vrline svojih pokrovitelja te su se tijekom tog stoljeća funkcionalno izjednačili s bardima. Najpoznatiji filidi bili su Colmán mac Lenéni (530 – oko 606) i Dallán Forgaill (oko 560 – 640), a nasljedne obitelji filida Ó Dálaigh (engleski O’Daly) i Ó hUiginn (engleski O’Higgins). U novovjekom irskom folkloru njihovu su funkciju preuzeli pučki pripovjedači seanchaí (irski izgovor [ša'ŋəi:]). Fragmenti pjesama filidâ sačuvani su u mnogobrojnim staroirskim rukopisima; izabrane je stihove na hrvatski preveo Ranko Matasović (Harfa sa sjevera, 1995).
