Kruger [kru:'gəɹ], Barbara, američka konceptualna umjetnica (Newark, New Jersey, 26. I. 1945). Studirala je od 1964. na Syracuse University, potom od 1965. na Parsons School of Design u New Yorku gdje je od 1966. radila kao grafička dizajnerica u časopisu Mademoiselle, a poslije i likovna urednica (House and Garden, Aperture). Od 1976. predavala je na University of California u Berkeleyu, potom i u Los Angelesu na UCLA School of the Arts and Architecture. Oslanjajući se na stvaralaštvo Magdalene Abakanowicz, u početku je izrađivala meku skulpturu, često velike tkane zidne zastore, erotski sugestivne predmete jarkih nijansi, koje je izlagala i na Whitneyevu bijenalu 1973. Potkraj 1970-ih počinje stvarati fotokolaže. Spretno manipulirajući tekstom te slikama, preuzetima većinom iz mainstream časopisa, stvara monokromatske radove (serije paste ups) malih dimenzija, koje noću lijepi u središtu New Yorka. Tako rekontekstualizirane slike i poruke odmah su prepoznate pa Kruger postaje jednom od vodećih konceptualnih umjetnica. Ubrzo upotpunjuje svoj izraz uvodeći, uz prepoznatljiv font Futura Bold, crvenu te povećava dimenzije radova katkad i do veličine jumbo-plakata.
Bavi se temama poput konstrukcije moći i identiteta te konzumerizma (Vrijedi svakog penija s likom majmuna, 1987), često parodirajući razmišljanja potrošačkoga društva u svojim verbalnim iskazima (vrećice za kupovinu Kupujem stoga jesam, 1987), kao i prikazom ženskoga identiteta u masovnim medijima. Ističu se djela Bez naslova iz 1980., s likom žene u molitvi koji utjelovljuje podložnu ženstvenost, ironični tekst savršena i Bez naslova iz 1989., sa ženskim likom podijeljenim na pozitivnu i negativnu polovicu te s iskazom Vaše tijelo je bojno polje, djelo stvoreno u znak potpore prava na pobačaj za Ženski marš u Washingtonu 1989 (u mnogim je zemljama steklo ikonički status). Sliku žene u medijima komentirala je i 1997. radom Prebogata / prekrasna / supermršava / zauvijek mlada ispisujući komentar preko lica manekenke koja se oporavlja od estetske operacije. Od sredine 1990-ih »oprostoruje« svoje komentare kojima nastavlja propitivati vrijednosti suvremenoga društva, stvara velike instalacije često s videoprojekcijama i zvučnim snimkama istodobno u muzejskim (Zamisli ovo, North Carolina Museum of Art, Raleigh, 1995; Cirkus, Schirn Kunsthalle, Frankfurt, 2010; Vjerovati+Sumnjati, muzej Hirshhorn, Washington, 2012) i gradskim prostorima (Između trenutka rođenja i smrti, poslovna zgrada Lever House, New York, 2009). Za Venecijanskog bijenala 2005., kada je dobila nagradu Zlatni lav za životno djelo, preko pročelja talijanskog paviljona postavila je digitalno oblikovan mural u bojama talijanske zastave na kojoj su se naizmjence ispisivale različite riječi i izjave (novac, moć, Pretvaraj se da stvari idu po planu, Bog je na mojoj strani, on mi je tako rekao), a za Performina bijenala 2017. niz ironičnih komentara u skate-parku na Manhattanu, pritom otvorivši i pop-up trgovinu sa skateboardima i odjećom sa svojim poznatim sloganima (Nemoj biti kreten, Želiš, kupiš, zaboraviš i dr.). Često je djela ostvarivala u sprezi s javnim prijevozom (Empatija može promijeniti svijet, 1994., željeznička postaja u Strasbourgu), poput postavljanja citata javnih osoba (Malcolma X-a, Courtney Love) 1997. na newyorške gradske autobuse. Njezino kontroverzno ostvarenje Bez naziva (Pitanja), golem mural nalik na zastavu SAD-a, s ispisanim pitanjima (Tko je izvan zakona?, Tko je kupljen i prodan?, Tko slobodno bira?, Tko mjeri vrijeme?, Tko najglasnije moli?, Tko umire prvi?, Tko se zadnji smije?), postavljen u Los Angelesu 1990. na pročelju MOCA-e, obnovljen je u doba pojačanih političkih podjela u SAD-u 2018–20. Oblikovala je i portrete javnih osoba, poput grupnih skulptura Johna i Roberta Kennedyja s Marilyn Monroe ili J. Edgara Hoovera s Royem Cohnom (1997) te naslovnice New York Magazine s likom Donalda Trumpa (2016). Istraživala je i medij videa (Plenty, 2008., The Globe Shrinks, 2010), a bavila se i modnim dizajnom te je od 1992. dizajnirala naslovnice mnogih časopisa (Ms., Esquire, Newsweek, The New Republic).
Imala je više samostalnih izložbi, npr. u Londonu (1983., 1994), Montréalu (1985), Los Angelesu i New Yorku (1999– 2000. retrospektiva u MOCA i Whitney Museum of American Art), Washingtonu (2016), Chicagu (2021). Sudjelovala je na documenti (1982., 1987), Venecijanskom bijenalu još 1982. i 2022., Whitneyevu bijenalu još 1983., 1985., 1987. te 2009. na tematskoj izložbi Generacija slika, 1974–1984 (The Pictures Generation). Djela joj se nalaze u zbirkama velikih muzeja: Whitney Museum of American Art, MoMA, Tate, Guggenheim Museum. Odvažnim kompozicijama slike i teksta snažno je utjecala na suvremenu umjetnost, grafički dizajn te posebno na odnos umjetnosti i društva.
