Longo [lɔ'ŋgou], Robert, američki likovni umjetnik (New York, 7. I. 1953). Od 1972. polazio je Accademia di Belle Arti u Firenci, a po povratku u SAD diplomirao je 1975. na sveučilištu u Buffalou gdje je 1974. s prijateljima i tadašnjom partnericom Cindy Sherman osnovao avangardnu umjetničku galeriju Hallwalls. Od 1977. djeluje u New Yorku, 1990-ih u Europi, u Parizu, Španjolskoj i Njemačkoj.
Zainteresiran za masovne medije i ulogu slike u popularnoj kulturi te temu otuđenja, stvara mahom crteže olovkom ili ugljenom, isprva newyorških tema, od Wall Streeta 1980-ih i gentrifikacije do noćnog života i kreativnog obilja gradske underground umjetničke i glazbene scene te punk-kulture. Potkraj 1970-ih započinje veliku seriju crteža i grafika Muškarci u gradovima (1979–82), koji prikazuju likove u grču između ekstaze i agonije, usred plesa ili slobodnog pada. Povezivana s duhom korporativne poslovne kulture raširenim 1980-ih i ambicioznim newyorškim yuppiejima, serija je zadobila kultni status. Iste likove sam ponavlja u nekim djelima iz serije Kombinacije (1982–84; diptih Pritisak, 1982., MoMA), kao u instalaciji Sad svi / R.W. Fassbinderu (1982–83), posveti Fassbinderovu filmu Američki vojnik, u kojoj, postavljajući skulpturu čovjeka u prirodnoj veličini kao žrtve rata uhvaćene u trenutku između pucnja i pada u smrt, ispred crteža temeljenoga na novinskoj fotografiji ratom opustošenog Bejruta, istodobno aludira i na generalizaciju Bliskog istoka kao mjesta neprekidne traume, i na vojno-industrijske elemente sukoba. Promišljajući posebice uloge moći i autoriteta, ostvario je niz skulptura i reljefa zacrnjenih američkih zastava (Crne zastave, 1989–91), crteže predimenzioniranih pištolja (Bodyhammers, 1993–95) te seriju monumentalnih crteža Mašine države (Šuma / Bijela kuća, Kit / Kapitol Sjedinjenih Država, Stijena / Vrhovni sud Sjedinjenih Država – podijeljen, National Gallery of Art, Washington, 2012–19), u kojoj vizualna bujnost njegova hiperrealističkoga stila doseže vrhunce.
Melankoličnom serijom Freudovi crteži (2000–04) reinterpretirao je pak dokumentarne fotografije Freudova bečkoga stana Edmunda Engelmana iz 1938. Ti »prijevodi« fotografija u tehniku ugljena osnažili su intimizam izvornika, stvorivši intenzivan dijalog sa sjećanjem na razdoblje bečkoga društvenog i kulturnog procvata s početka XX. st., okončanog dolaskom nacizma, što je posebice naglašeno jezivom odsutnošću Freudovih osobnih stvari u crtežu Freudov radni stol pokraj prozora, a koje su zabilježene na originalnoj fotografiji. Reinterpretirao je u ugljenu i neka remek-djela, poput Picassove Guernice (Bez naslova / Guernica redigirana, prema Picassovoj Guernici, 1937., 2014) gdje je, okomitim crnim trakama blokirajući ili prepravljajući njezin sadržaj, stvorio višestruke reference i na modernu vizualnu kulturu i medije. Iz serije od 366 crteža manjih dimenzija Magellan (1995–96), s temama preuzetim iz masovnih medija, poput rock-koncerata, scena ubojstava, životinja, superheroja i biljaka, u daljnjim je radovima izlučivao motive koje je smatrao »apsolutima« suvremene civilizacije, utjelovljenjima kolektivnog nesvjesnoga te stvarao monumentalne, hiperrealistične crteže poput Čudovišta (2002–12), prikaza golemih valova koji se lome, ili Bolesti razuma (2003–08), baroknih prikaza eksplozija atomske bombe. U XXI. st. zaokupljaju ga sve više aktualni događaji te, prisvajajući medijske slike, često ikoničke fotografije, stvara u ugljenu crteže Bez naziva (Policija Fergusona, 13. kolovoza 2014., 2014), o rasnim nepravdama u SAD-u, militarizaciji i prekomjernoj policijskoj uporabi sile, potom crtež Bez naziva (Rupa od metka u prozoru, 7. siječnja 2015., 2015–16), aludirajući na napad Al-Qaide na pariške urede satiričnog tjednika Charlie Hebdo, te crtež Bez naziva (Izbjeglice u Sredozemnome moru, subsaharski migranti, 25. srpnja 2017., 2018), koji upozorava na migracijsku krizu na Mediteranu.
Također je režirao glazbene spotove, znanstvenofantastični triler Johnny Mnemonic (1995) te kazališne predstave, a 1980-ih je oblikovao naslovnice glazbenih albuma. Izlagao je na samostalnim (npr. u Metropolitan Museum of Art te u Los Angelesu, Chicagu, Berlinu, Parizu, Moskvi, Londonu) i skupnim izložbama (documenta 1987., Venecijanski bijenale 1997). Kao jedan od istaknutijih protagonista newyorške likovne scene, bio je uključen u originalnu newyoršku izložbu Pictures 1977., a potom 2009. i retrospektivnu The Pictures Generation, 1974–1984.
