Medeja (grčki Μήδεια, Mḗdeia), u grčkoj mitologiji, čarobnica, kći kralja Ejeta i nimfe Idije (Ἰδυῖα, Idyĩa) te, po ocu, Helijeva unuka i Kirkina i Pasifajina nećakinja. S obzirom na njezine magične moći i vještine u pripravljanju napitaka i otrova, kao majke joj se spominju i Hekata i Kirka. Rođena u Kolhidi, zaljubivši se u Jazona, pomogla mu je da se domogne zlatnog runa te pobjegla s njime i Argonautima. Za njihova povratka u Grčku ubila je i raskomadala brata Apsirta, posjetila Kirku da je očisti od krivnje za taj zločin i udala se za Jazona. Kad mu u Jolku polustric Pelija nije htio prepustiti prijestolje, na prevaru je navela Pelijine kćeri da raskomadaju oca. S Jazonom je živjela u Korintu dok on nije naumio oženiti mladu Kreuzu, tj. Glauku, koju je usmrtila poslavši joj otrovne darove, a zatim je ubila i vlastite sinove iz braka s Jazonom te pobjegla kolima koja je po nju poslao Helije. U Ateni se udala za Egeja i rodila mu sina Meda. U inačici mita u kojoj Egej nije izvršio samoubojstvo ugledavši crna jedra na Tezejevu brodu, već su se otac i sin uspjeli sresti, neuspješno je pokušala otrovati Tezeja, nakon čega su je otjerali. Prema jednoj verziji dospjevši u svoju rodnu zemlju, ubila je strica Perza koji je Ejeta zbacio s vlasti, a prema drugoj odletjela je sa sinom među Arijce, koji su se tada prozvali Medijcima (Μῆδοι, Mẽdoi). U grčkoj je književnosti prvi spominju Heziod, Pindar i Herodot. Najpoznatije djelo o njoj Euripidova je tragedija Medeja, o posljednjim danima njezina boravka u Korintu, koje je imalo ključan utjecaj na njezino prikazivanje u umjetnosti sve do današnjeg doba. Različite priče o Medejinoj sudbini, usko povezane s mitom o Argonautima, iznijeli su Apolonije Rođanin (Doživljaji Argonauta), Apolodor iz Atene i Diodor Sicilski (Knjižnica). U rimskoj književnosti prvi odjek mita o njoj sačuvao se u replici u Pseudolu Tita Makcija Plauta. Glavna je junakinja u tragediji Hozidija Gete te djelomice sačuvanim tragedijama Kvinta Enija (Medeja prognanica – Medea exul) i Lucija Akcija. Publije Ovidije Nazon nadahnuo se njome u istoimenoj tragediji (od koje su poznata samo dva stiha) te u trima očuvanim djelima (Heroide, Metamorfoze, Žalobnice), a najpoznatiju rimsku tragediju o Medeji napisao je Lucije Anej Seneka (Mlađi). Motivi iz mita o njoj trajno su prisutni u književnosti i nakon antike, npr. u dramama Pierrea Corneillea, Friedricha Maximiliana von Klingera (Medeja u Korintu i Medeja na Kavkazu), Franza Grillparzera (Zlatno runo), u XX. st. u poeziji Counteeja Cullena i Diane Wakoski, dramama Jeana Anouilha, Robinsona Jeffersa, Corrada Alvara (Medejina duga noć – La lunga notte di Medea), Darija Foa, Heinera Müllera (trilogija Opljačkana obala Medejamaterijal Pejzaž s Argonautima – Verkommenes Ufer Medeamaterial Landschaft mit Argonauten) i Ivane Sajko (u drami Arhetip: Medeja, dijelu trilogije Žena-bomba) te u romanima Christe Wolf i Ljudmile Ulicke. Nadahnula je više glazbeno-scenskih djela, među njima opere Luigija Cherubinija i Mikisa Teodorakisa. U likovnoj umjetnosti antike prizori iz Medejina života bili su čest motiv na grčkim vazama (od VII. st. pr. Kr. nadalje), reljefima i rimskim sarkofazima (najpoznatiji iz II. st.), u kasnijim razdobljima prikazali su ih npr. Nicolas Poussin, Eugène Delacroix, Alfons Maria Mucha. Zapažene igrane filmove o liku Medeje režirali su Jules Dassin, Pier Paolo Pasolini i Lars von Trier. Asteroid otkriven 1880. u Puli prema njoj nosi ime 212 Medea.
