olovo

olovo, simbol Pb (lat. plumbum), kemijski element atomskoga broja 82 i relativne atomske mase 207,2. Nalazi se u 14. periodi periodnoga sustava elemenata. Četiri su stabilna izotopa olova: ²⁰⁴Pb s vrlo dugim vremenom poluraspada 1,4 · 10¹⁷ godina koji je u ukupnom olovu u prirodi zastupljen s 1,4%, a smatra se praiskonskim (primordijalnim) nuklidom jer je u svojem sadašnjem obliku postojao prije Zemljina nastanka, ²⁰⁶Pb zastupljen je u prirodi s 24,1%, ²⁰⁷Pb zastupljen je s 22,1% i najzastupljeniji u prirodi ²⁰⁸Pb s najvećim udjelom 52,4% (posljednja tri konačni su produkti triju prirodnih raspadnih nizova radioaktivnih elemenata). Postoji približno 40 radioizotopa od kojih neki imaju vrlo dugo vrijeme poluraspada, kao npr. ²⁰⁵Pb s vremenom poluraspada približno 1,7 · 10⁷ godina. Olovo je poznato od davnine, od prije 5000 do 8000 godina. U prirodi se pojavljuje od reda u spojevima, vrlo rijetko samorodno. Najvažnija je ruda galenit, a manje su važni ceruzit, anglezit i dr. Olovo je modrikastosiv metal, na svježem prerezu vrlo sjajan, stajanjem na zraku potamni zbog stvaranja zaštitnoga sloja oksida i karbonata. Mekano je i teško (gustoća 11,34 g/cm³), niska tališta (327,5 °C), mehanički slabo, slab vodič topline i elektriciteta. Kovko i rastegljivo, lako se valja u tanke folije, izvlači u žice i ekstrudira u cijevi. Korozijski je vrlo postojano, otporno je prema kloru, sumporovu dioksidu, sumporovodiku i većini kiselina, ali s dušičnom i octenom kiselinom u prisutnosti kisika tvori topljive soli; neke organske kiseline i alkalijske lužine polako ga nagrizaju. Dobiva se prženjem galenita, pri čem sulfid prelazi u oksid, koji se koksom reducira do metala. Po drugom se postupku galenit prži samo djelomično, a nastala smjesa olovnog oksida, sulfida i sulfata tali se bez prisutnosti zraka, pri čem sulfid reducira oksid i sulfat do metala. Sirovo olovo rafinira se oksidacijskim taljenjem ili elektrolitički.

Olovo je nakon željeza i cinka najjeftiniji tehnički metal vrlo široke primjene. Rabi se u izradbi akumulatora, plašteva električnih kabela, oklopa za zaštitu od rendgenskog i drugoga zračenja, spremnika za radioaktivne tvari, kemijskih aparatura, cijevi i uređaja otpornih prema sumpornoj kiselini (olovne komore), spremnika korozivnih plinova i sl. Olovne ploče ugrađuju se u zidove zgrada kao zvučna izolacija, te u temelje radi prigušivanja vibracija. Od olovnoga lima izrađuju se krovne obloge, olovne folije i tube služe za ambalažu, a cijevi za kanalizaciju. Olovo se od davnine rabi za izradbu ukrasnih predmeta i lijevanje kipova. Služi i za izradbu puščane sačme i puščanih zrna te lako taljivih slitina za lemljenje. Osim za akumulatore, velike količine olova rabe se za izradbu slitina s antimonom i kositrom, koje su boljih mehaničkih svojstava od samog olova, te u proizvodnji boja.

Olovni ili olovovi spojevi. Iako olovo tvori i četverovalentne, ne previše stabilne spojeve, najvažniji su njegovi spojevi dvovalentni. U vodi su topljivi acetat, nitrat, nitrit, klorat, perklorat i bromat. Tehnički je najvažniji olovni(II) oksid, odnosno olovov(II) oksid, PbO, olovna gleđa, težak žutosmeđi, crveni ili žuti prah, topljiv u kiselinama i vrlo koncentriranim lužinama, a dobiva se oksidacijom olova i žarenjem olovnoga(II) karbonata, odnosno olovova(II) karbonata; služi u proizvodnji akumulatora, za izradbu vrlo kvalitetna olovnoga stakla, firnisa, kitova, u keramici, u proizvodnji kromovih pigmenata, za dobivanje minija, sikativa i dr. Olovni(IV) oksid, odnosno olovov (IV) oksid, PbO₂, težak, smeđi, u vodi i dušičnoj kiselini netopljiv prah, jako je oksidacijsko sredstvo, rabi se uglavnom za izradbu akumulatora, u industriji gume, pirotehnici i dr. Minij, olovni oksid, Pb₃O₄, točnije olovov(II) ortoplumbat(IV), Pb₂PbO₄, u suspenziji s lanenim uljem poznati je crveni, zaštitni pigment protiv korozije željeza i čelika. Bazični olovni(II) karbonat, odnosno olovov(II) karbonat (olovno bjelilo) te bazični sulfat i silikat mnogo su se rabili kao vrlo kvalitetni bijeli pigmenti, ali je njihova uporaba zbog otrovnosti i štetnosti za zdravlje znatno smanjena ili napuštena. Jednako je tako i s poznatim antidetonatorom tetraetilolovom i s insekticidom olovnim(II) arsenatom, odnosno olovovim(II) arsenatom. Olovni(II) acetat trihidrat, odnosno olovov(II) acetat trihidrat, (CH₃COO)₂Pb · 3H₂O, slatka je okusa, služi, kao i olovni(II) nitrat, odnosno olovov(II) nitrat, Pb(NO₃)₂, u bojadisarstvu i bojadisarskom tiskanju pamuka, za dobivanje drugih olovovih spojeva i kao kemijski reagens. Olovni(II) kromat, odnosno olovov(II) kromat, PbCrO₄, važan je pigment kromnih boja. Olovni stearat, odnosno olovov stearat, dodaje se gumi, služi kao sikativ za lakove i pri preradbi polimernih materijala. Olovni trinitrorezorcinat, odnosno olovov trinitrorezorcinat, rabi se kao inicijalni eksploziv.

Otrovanje olovom. Olovo i njegovi spojevi otrovni su. Olovo se kompleksno veže na okso-skupine enzima i tako ometa gotovo sve korake sinteze hemoglobina i metabolizam porfirina, sprječava djelovanje adenozin-trifosfataze odgovorne za proizvodnju stanične energije, ometa i sintezu bjelančevina i vrlo štetno djeluje na središnji živčani sustav. Trovanju olovom izloženi su radnici u naftnoj industriji, rudnicima, ljevaonicama, u proizvodnji olovnih akumulatora, boja, keramike i stakla, jer dolaze u dodir s prašinom i parama koje sadržavaju olovo i njegove spojeve. Olovo se iz organizma ne može izlučiti spontano, već se u njem nagomilava. Zato otrovanje mogu uzrokovati i količine olova manje od dopuštenih, ako je izloženost izvoru trovanja dugotrajna. Otrovanje se liječi kelatnim agensima, tvarima koje s olovom tvore stabilne kompleksne spojeve i koje se mokraćom lako izlučuju iz organizma (npr. kalcijev etilendiamintetracetat i penicilamin, produkt metabolizma antibiotika penicilina koji sadržava sulfhidrilnu skupinu odgovornu za keliranje teških metala).

Osnovni podatci o kemijskom elementu

*učestaliji oksidacijski brojevi označeni su podebljanim brojkama