Plinije Cecilije Sekundo Mlađi, Gaj (latinski Gaius Plinius Caecilius Secundus Minor ([ga:'i·us pli:'ni·us kaiki'li·us seku'ndus mi'nor], pravo ime Gaj Cecilije Cilo, Gaius Caecilius Cilo [ki:'lo]), rimski državnik, govornik i pisac (Novum Comum, danas Como, 61. ili 62 – vjerojatno Bitinija, oko 113). Nećak Gaja Plinija Sekunda Starijega, koji ga je posvojio nakon što je rano ostao bez oca. Od 76. obrazovao se u Rimu kod Marka Fabija Kvintilijana. Bavio se odvjetništvom, predsjedao sudačkom kolegiju centumvira oko 80., bio vojni tribun u Siriji oko 82., kvestor (89–90) i pučki tribun (91–92). Za pretora je izabran 93., potom je bio na položajima voditelja vojne (94–96. ili 95–97) i državne riznice (98–100) te konzula (consul suffectus, potkraj 100). Car Marko Ulpije Trajan dodijelio mu je prestižni status augura 103. ili 104., bio je i propretor, tj. prefekt provincije Bitinije i Ponta od 109. ili 110. do najvjerojatnije iznenadne smrti. Sačuvana su njegova Pisma (Epistulae) u deset knjiga nastalih od 97., od kojih prvih devet okuplja zapise predviđene za objavljivanje, dok posljednju knjigu čini njegova privatna i službena korespondencija s Trajanom, najvećim dijelom iz službe u Bitiniji. Pisma pokazuju njegove široke interese, od rimskog obrazovnog sustava i položaja robova do prirodnih pojava, pod utjecajem svojega ujaka čija je smrt prigodom erupcije Vezuva središnja tema prvoga od dvaju njegovih najpoznatijih pisama u VI. knjizi, upućenih Publiju Korneliju Tacitu, u kojima je detaljno opisao popratne pojave erupcije poput oblaka vulkanskoga pepela i potresa (takav je tip erupcije poslije nazvan plinijskom). Jedini je sačuvani primjer njegova govorničkog umijeća Panegirik (Panegyricus), proširena inačica pohvalnoga govora koji je prigodom stupanja na dužnost konzula održao za cara Trajana. Među njegovim su izgubljenim djelima govori koje je držao kao odvjetnik, poznati po naslovima (Za Julija Basa – Pro Iulio Basso, Za Varena Rufa – Pro Vareno Rufo, Za Atiju Viriolu – Pro Attia Viriola, Za Klarija – Pro Clario, Protiv Publija Certa – In Publium Certum), te pjesme (Jedanaesterci – Hendecasyllabi), epigrami, pohvala rodnomu gradu, kao i mladenačke drame. Bio je prijatelj i pokrovitelj Marka Valerija Marcijala. Njegova odabrana pisma preveli su na hrvatski Koloman Rac, Dragutin Kišpatić, Stjepan Hosu i Zlatko Šešelj.
