Levine [ləvi:'n], Sherrie, američka konceptualna umjetnica (Hazleton, Pennsylvania, 17. IV. 1947). Diplomirala 1969. i magistrirala 1973. na University of Wisconsin u Madisonu. Od 1975. živi u New Yorku te već 1977. sudjeluje u kultnoj izložbi Slike (Pictures) serijom crteža Sinovi i ljubavnici (1976–77), nadahnutom likovima američkih predsjednika s kovanica. Otvorenije i radikalnije od drugih postmodernističkih umjetnika koristi se metodom aproprijacije, prisvajajući ikoničke radove slavnih prethodnika, isprva fotografa (Eliot Porter, Edward Weston). Njezina serija Prema Walkeru Evansu (prikazana na samostalnoj izložbi 1981. u New Yorku) sastoji se od ponovno fotografiranih fotografija Walkera Evansa iz antologijske knjige o sirotinjskom Jugu za Velike gospodarske krize Opjevajmo naše muževe, i to bez rekadriranja ili ikakve druge manipulacije slikama. Tim je činom stvaranja fotografskih reprodukcija nalik na plagijat propitivala ideje o originalnosti djela i o »genijalnom« umjetniku, čija se djela izravno povezuju s umjetničkom ili estetskom vrijednošću te, na temelju rijetkosti i jedinstvenosti, onom na tržištu umjetnina. Iako je riječ o kopijama reprodukcija Evansovih fotografija i istovjetnim otiscima, a ne o »originalnim« fotografijama (čime je dodatno potvrdila paradoks odnosa originalnosti i autentičnosti), Evansova zaklada optužila ju je za kršenje autorskih prava te je otkupila seriju kako bi ograničila njezinu distribuciju (od 1994. u Metropolitan Museum of Art).
Inspirirana feminističkim teorijama, nastavila je rekreirati tiskane reprodukcije modernističkih djela u različitim medijima (tuš, akvarel, fotolitografija), i to isključivo muških umjetnika (Claude Monet, Edgar Degas, Vincent Van Gogh, Fernand Léger, Joan Miró, Piet Mondrian, Egon Schiele, Henri Matisse), preispitujući njihovu dominaciju u povijesti umjetnosti.
Tijekom 1990-ih istom metodom stvara objekte koji reproduciraju umjetnička djela, često modernističke motive, poput onih iz serije Sreća / prema Man Rayu (1990., Whitney Museum of American Art, New York), kojima stvara trodimenzionalnu repliku Man Rayeve dvodimenzionalne slike u ulju Sreća iz 1938. Trajno nadahnuta idejama Marcela Duchampa, 1991. izlivši šest odljeva pisoara u sjajnoj bronci (Fontana / prema Marcelu Duchampu: AP, Walker Art Center, Minneapolis), stvorila je niz objekata koji se referiraju na njegov ironičan čin uzdizanja svakodnevnoga banalnog predmeta promjenom konteksta u umjetnički objekt, a koji je tijekom desetljeća sam institucionaliziran kao originalna gesta, te je naglašavajući broncom njegovu materijalnost pretvorila pisoar u vrhunski ukrasni predmet, suprotan jednokratnom uporabnom, pronađenom predmetu. Poliranom metalnom površinom referirala se i na ideje o originalnosti Constantina Brâncușija. Za izložbu Muzejske studije (Museum Studies, Philadelphia Museum of Art) 1993. izradila je i kopije Brâncușijevih skulptura u lijevanom staklu. Početkom XXI. st. udaljava se od neposredne umjetničke reference, ali rabi prepoznatljive motive, često modernističke, poput rešetke ili mreže kao u Crvenoj i sivoj karti, 7–12 (2000., Walker Art Center, Minneapolis), djelu iz serije od šest slika nadahnutom kiparskim minimalističkim djelima Carla Andrea, ranim modernim slikarstvom (Kazimir Maljevič, Piet Mondrian) ili šahovskom pločom, referirajući se ponovno na Duchampa. Često slikarske motive pretvara u kiparske lijevajući ih u bronci, poput lubanja antilope citirajući Georgiju O’Keeffe, ili tradicionalnih afričkih maska povezujući se s motivima od Picassa do Modiglianija, a 2010. stvara seriju Kristalne lubanje: 1–12, kojom se poigrava motivom ljudske lubanje, čestim u povijesti vizualne umjetnosti, pri čem ih oblikuje znatno manjima od ljudskih proporcija, karakterističnima za kolekcionarski objet d’art, te izlaže u staklenim vitrinama, pretvarajući jezivo u dekorativno. Ponovno se nadahnjujući medijem fotografije 2010. izradila je seriju Sivi i plavi monokromi prema ciklusu apstraktnih fotografija neba Alfreda Stieglitza Ekvivalent.
Imala je više samostalnih izložbi, npr. u San Franciscu (1991), Los Angelesu (1993–95), New Yorku (2011), a izlagala je 2009. i na izložbi Generacija slika, 1974–1984 (The Pictures Generation). Djela joj se čuvaju u mnogim svjetskim muzejima (npr. Museum of Contemporary Art i The Art Institute u Chicagu, Hirshhorn Museum u Washingtonu, Metropolitan Museum of Art, Guggenheim Museum i Whitney Museum of American Art u New Yorku, Tate u Londonu, Centar Pompidou u Parizu). Njezino propitivanje rodnih hijerarhija u povijesti umjetnosti i kulturi općenito te bavljenje pristranostima svojstvenim umjetničkom tržištu nadahnulo je novije generacije umjetnika koji se bave pitanjima autorstva i identiteta.
