aproprijacija (kasnolat. appropriatio: privlaštenje, prisvajanje).
1. U pravu, način pribavljanja stvari, koja se nalazi u državnome vlasništvu, u privatno (npr. vlasniku izvlaštene nekretnine daje se kao naknada druga nekretnina).
2. U likovnoj umjetnosti, umjetnički postupak prisvajanja ili »posuđivanja«, kopiranja i/ili mijenjanja postojećeg umjetničkog djela, kao i stvarnih predmeta u svrhu njihove rekontekstualizacije te stvaranja novoga djela i značenja. Iako je, kao česta postmodernistička praksa, osobito prepoznata krajem 1970-ih, aproprijacija se javlja već od druge polovice XIX. st., kada su se umjetnici često referirali na djela prethodnika, ili pak koristili svakodnevne, uporabne predmete u drugačijem, umjetničkom kontekstu: tako je npr. Édouard Manet 1865. naslikao Olimpiju izravno inspiriran Tizianovom Venerom Urbinskom, dok je Claude Monet, inspiriran japanskim grafikama i osobito prikazima gejša Tsukimara Kitagawe, 1876. napravio Japanku. Početkom XX. st. Pablo Picasso i Georges Braque u svoja su djela umetali objekte iz neumjetničkoga konteksta, poput novinskih isječaka (Braque, Čaše i boce, 1913–14), a Marcel Duchamp uveo je 1915. koncept ready-madea, stavljajući uporabne predmete u umjetnički kontekst, suprotstavivši se time tradicionalnoj percepciji likovne umjetnosti (npr. 1917. Fontanom, koja se sastojala od porculanskoga pisoara). Pripadnici dadaističkoga pokreta prisvajanjem svakodnevnih predmeta osmišljavali su asamblaže, Kurt Schwitters je »merz« radovima od pronađenih predmeta utro put današnjim instalacijama, dok su nadrealisti pronađene predmete stavljali u neobične kombinacije (Salvador Dalí, Telefonski jastog, 1936).
Poslije II. svjetskog rata Robert Rauschenberg i Jasper Johns također su koristili »spojeve« gotovih, pronađenih predmeta, predstavnici umjetničkoga pokreta Fluxus u svojim su se akcijama 1960-ih i 1970-ih često koristili postupkom prisvajanja, spajajući različite umjetničke discipline, dok su umjetnici pop-arta koristili slike predmeta masovne potrošnje (Andy Warhol, Konzerve Campbellove juhe, 1962), kao i građu iz popularne kulture, npr. stripa (Roy Lichtenstein, Pop, 1966).
Pod utjecajem konceptualne umjetnosti i pop-arta, te posebice američkih (kalifornijskih) umjetnika poput Johna Baldessarija i Roberta Heineckena, krajem 1970-ih pripadnici nove, tzv. generacije slika (The Pictures Generation) ističu postupak aproprijacije kao jednu od središnjih postmodernističkih umjetničkih praksa, rabeći ju i kao kritiku modernističkoga koncepta originalnosti i autentičnosti djela. Barbara Kruger i Sherrie Levine, koja je tu metodu dovela do krajnosti stvarajući djela nalik plagijatu (Prema Walkeru Evansu, 1981), pritom su se bavile uglavnom problemima konzumerizma i feminizma, a Joseph Kosuth svojim je prisvajanjima otvarao filozofsko-konceptualna pitanja. Richard Pettibone počeo je kopirati djela slavnih umjetnika u minijaturnome mjerilu, a Dara Birnbaum izvela je jedno od prvih videoprisvajanja (Tehnologija / Transformacija: Wonder Woman, 1978–79), rabeći videoisječke iz TV serije Wonder Woman.
Od neameričkih umjetnika, peruanski slikar Herman Braun-Vega je višestrukim prisvajanjima (Velázqueza, Goye, Picassa) u jednom djelu (Neformalna obitelj, 1992), likovima posuđenim iz zapadnjačke slikarske ikonografije komentirao suvremenu društvenu i političku stvarnost, a japanski umjetnik Yasumasa Morimura posuđuje slike od starijih (Rembrandt, C. Monet) do suvremenih umjetnika poput Cindy Sherman (serija Egó Obscura: autoportreti kroz povijest umjetnosti, 2016).
Premda su mnogi umjetnici (A. Warhol, J. Koons, Sh. Levine, R. Prince) vodili niz sudskih sporova zbog navodnih kršenja autorskih prava, od kraja 1990-ih taj se postupak sve više rabi. Pristaše aproprijacije ističu kako se njome umjetnost redefinira oslobađajući se od tradicionalnih koncepata, dok skeptici smatraju kako je riječ o svojevrsnoj kulturi recikliranja, previše ovisnoj o prošlosti, a premalo okrenutoj pronalaženju svježih ideja, umjetničkih metoda i strategija.
