Cixous [siksu'], Hélène, francuska književnica (Oran, 5. VI. 1937). Odrasla je u Alžiru, u obitelji francuskih i njemačkih Židova; od 1955. živi u Francuskoj. Diplomirala je engleski jezik i književnost 1959. u Bordeauxu (gdje je predavala 1962–65), doktorirala tezom o Jamesu Joyceu (objavljena pod naslovom Egzil Jamesa Joycea ili umijeće zamjene – L’Exil de James Joyce ou L’art du remplacement, 1969) na Sorbonnei (nastavnica engleskoga 1965−68). Jedna je od osnivačica sveučilišta Centre universitaire expérimental de Vincennes (danas Sveučilište Paris VIII – Vincennes – Saint-Denis), gdje je predavala od utemeljenja 1969. do umirovljenja (u zvanje profesor emeritus izabrana 2005) i pri kojem je 1974. pokrenula Centar za ženske studije (Centre de recherches en Etudes féminines), prvi takav u Europi. S Tzvetanom Todorovom i Gérardom Genetteom 1969. osnovala je časopis Poétique.
Pozornost je privukla djelomično autobiografskim romanom Unutra (Dedans, 1969), u kojem teme roda, subjektiviteta, pisanja i smrti propituje spojem pripovjednog, ispovjednog, poetskog i teorijskog diskursa, prisutnog i u ostalim njezinim fikcionalnim djelima (npr. Ime Božje − Le Prénom de Dieu, 1967; trilogija Treće tijelo, Početci, Neutrum – Le Troisième Corps, Les Commencements, Neutre, 1970–72; Udisaji − Souffles, 1975; Tu – Là, 1976; Knjiga o Prometeji – Le Livre de Promethea, 1983., prevrednovanje mita o Prometeju), primjerima tzv. ženskoga pisma (l’écriture féminine), pojma koji je uvela u svom utjecajnom eseju Smijeh Meduze (Le Rire de la Méduse, 1975), te razvijala osobito u tekstovima Mladorođena (La Jeune née, 1975., s Catherine Clément), Dospijeće do pisma (La Venue à l’écriture, 1977., s Madeleine Gagnon i Annie Leclerc) i Između pisma (Entre l’écriture, 1986). Pridajući neraskidivu povezanost pisanju, pismu, razlici te, napose, tekstu i spolu, odnosno rodu (franc. texte-sexe), propituje lingvističke temelje rodnih odnosa, opirući se falogocentrizmu i tzv. kulturi razmjene patrijarhata (što je isprva proučavala u zbirci eseja Ničija imena – Prénoms de personne, 1974). Zajedno s Luce Irigaray i Julijom Kristevom začetnica je poststrukturalističke feminističke teorije, oslonjene o psihoanalitičku teoriju Sigmunda Freuda i Jacquesa Lacana, postavkama kojih ujedno pristupa kritički, te teoriju dekonstrukcije Jacquesa Derridaa, prijatelja s kojim je objavila osobno intonirano djelo Velovi (Voiles, 1998), te kojemu je posvetila monografiju Portret Jacquesa Derridaa kao mladog židovskog sveca (Portrait de Jacques Derrida en jeune saint juif, 2001).
Piše i dramske tekstove (npr. Dorin portret – Portrait de Dora, 1976; Edipovo ime – Le Nom d’Œdipe, 1978; Indijada, ili Indija njihovih snova – L’Indiade, ou l’Inde de leurs rêves, 1987; Bubnjevi na nasipu – Tambours sur la digue, 1999), većinom nastale u suradnji s avangardnom kazališnom skupinom Théâtre du Soleil.
