Kristeva (franc. izgovor [kʀisteva']), Julia (pseudonim Julia Joyaux), francuska književna teoretičarka bugarskoga podrijetla (Sliven, 24. VI. 1941). Diplomirala je lingvistiku 1966. na Sveučilištu u Sofiji, od iste godine živi u Parizu, gdje je doktorirala 1973. na École pratique des hautes études (danas École des hautes études en sciences sociales). Na tom je fakultetu predavala 1972–74., a od 1974. do umirovljenja 2010 (kada je izabrana u zvanje profesor emeritus) na Sveučilištu Paris VII – Denis Diderot. Psihoanalitičkom praksom bavi se od 1979.
Nadahnuta susretima s Rolandom Barthesom, Lucienom Goldmannom i Claudeom Lévi-Straussom, od sredine 1960-ih povezala se s intelektualcima okupljenima oko književnog časopisa Tel Quel (kojem je bila suurednica, zajedno sa suprugom Philippeom Sollersom, 1970–82. profilirajući ga na pozicijama nove ljevice, bliskim maoizmu). U djelima Sēmeiōtikḗ: traganja za jednom semanalizom (Sēmeiōtikḗ: recherches pour une sémanalyse, 1969) i Revolucija pjesničkoga jezika: avangarda na kraju XIX. stoljeća, Lautréamont i Mallarmé (La Révolution du langage poétique: l’avant-garde à la fin du XIXe siècle, Lautréamont et Mallarmé, 1974; preradba disertacije) razvijala je pojam semanalize, analitičke metode nastale spajanjem semiotike Charlesa Sandersa Peircea, semiologije Ferdinanda de Saussurea te psihoanalize Sigmunda Freuda, Jacquesa Lacana i Melanie Klein, kojim je ukazala na promjenjivu prirodu značenja i subjekta, držeći ih posljedicom suigre društvenih struktura, nesvjesnih poriva i osobnih iskustava, odnosno uzajamnoga djelovanja dvaju aspekata jezika – simboličkoga (društveno ustanovljenih jezičnih sustava i pravila koje donosi funkcija oca) i semiotičkoga (nesvjesne, nagonske i tjelesne dimenzije jezika, koja, ostvarena najranijim odnosom s majkom, prethodi jeziku kulture te se iskazuje u diskursima poetičkoga), dok je u Tekstu romana (Le Texte du roman, 1970), nadovezujući se na teoriju Mihaila Mihailoviča Bahtina, razrađivala pojam intertekstualnosti kao osobita tipa dijaloga među tekstovima i znakovima, koncepciju kojega je istraživala i u zbirci eseja Polilog (Polylogue, 1977).
Od kraja 1970-ih svoje postavke znatnije produbljuje psihoanalitičkom teorijom, objavljujući djela Moći užasa: esej o abjekciji (Pouvoirs de l’horreur: Essai sur l’abjection, 1980), gdje, u tragu Freudova koncepta jezovitoga (njem. Unheimlich), razrađuje pojam zazornoga ili abjekcije, odnosno užasa koji nastaje pri doticaju s »poznatom nepoznatošću« odbojnoga (npr. fiziološke izlučevine, raspadanje, smrt) što oprimjeruje analizom djela Louisa-Ferdinanda Célinea, Ljubavne pripovijesti (Histoires d’amour, 1983), te Crno sunce: depresija i melankolija (Soleil noir: dépression et mélancolie, 1987), o utjecaju depresije i melankolije na pojedinca i njegov odnos prema društvu, kao i njihovim odrazima u književnosti, likovnim umjetnostima, filozofiji, religiji i kulturi.
U tom se razdoblju, zajedno s Hélène Cixous i Luce Irigaray, ujedno potvrdila kao jedna od vodećih teoretičarki poststrukturalističkoga feminizma; držeći jezik odrazom rodnih podjela i sukoba, stajalište o racionalizmu simboličkog jezika kao oruđu patrijarhalne opresije nad ženama je, na primjerima biografija Hanne Arendt, Melanie Klein i Sidonie Gabrielle Colette, opisala u djelu Ženski genij: život, ludilo, riječi – Le Génie féminin: la vie, la folie, les mots, I-III, 1999–2002).
Pisala je i o Marcelu Proustu (Osjetljivo vrijeme: Proust i književno iskustvo – Le temps sensible: Proust et l'expérience littéraire, 1994) i Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom (Dostojevski pred smrću ili progonjeni spol jezika – Dostoïevski face à la mort, ou le sexe hanté du langage, 2021), te romane (npr. Samuraji – Les Samouraïs, 1990., o francuskim intelektualcima 1960-ih, Umorstvo u Bizantu – Meurtre à Byzance, 2004., Terezija, ljubavi moja – Thérèse mon amour, 2008., o sv. Tereziji Avilskoj).
