Ivan II. Komnen (grčki Ἰωάννης Κομνηνός, Iōánnēs Komnēnós), bizantski (istočnorimski) car (Carigrad, 13. IX. 1087 – Taurus, 8. IV. 1143). Sin Aleksija I. Komnena. O njegovu životu prije nego što je postao car malo je podataka, no kao prijestolonasljednik (okrunjen za suvladara već 1092) imao je važnu ulogu na dvoru. Otac ga je oženio za ugarsku princezu Irenu (Pirosku) kako bi brakom ojačao savez s Ugarskom. Već i prije početka vladavine suočio se s pokušajem svoje majke Irene Duke da prijestolje osigura za Nikefora Brijenija, supruga njegove sestre Ane Komnene. Iako je Ivan nakon očeve smrti 1118. okrunjen za cara, u prvoj godini vladavine otkrio je i spriječio majčinu i sestrinu urotu. Poučen tim iskustvom, najstarijeg sina Aleksija imenovao je suvladarom već 1119. Pošto su 1122. Pečenezi prešli Dunav i počeli pljačkati Makedoniju i Trakiju, iste ih je godine porazio trajno otklonivši njihovu prijetnju. S hrvatsko-ugarskim kraljem Stjepanom II. Arpadovićem sukobio se 1127. nakon što je pretendentu na hrvatsko-ugarsko prijestolje Almošu ponudio siguran smještaj. U ratu s Ugarskom i Raškom, koji je završio 1129., uspio je nametnuti raškomu županu vazalni status. Isprva je odbio Veneciji produljiti trgovačke povlastice iz 1082., no nakon niza mletačkih napada na bizantske otoke bio ih je prisiljen 1126. obnoviti i proširiti, a 1136. obnovio je trgovačke povlastice i Pisi. Od početka vladavine uspješno je ratovao protiv turskih naroda u Anatoliji, ali se istočnim područjima mogao posvetiti tek nakon mira na zapadu. Veliki planirani pohod 1130. odgodila je urota njegova mlađeg brata Izaka koji je, otkriven, pobjegao Turcima. Do 1135. uspješno je ratovao protiv melitenskog emirata Danišmandâ te vratio kontrolu nad crnomorskom temom Paflagonijom. Do 1137. osvojio je sva važna uporišta u Kilikiji (Tarz, Adana i Mamistra) i porazio maloarmenskoga kneza Lava čime se pripremio za pohod na normansku Antiohijsku Kneževinu te je iste godine, nakon kraće opsade, antiohijski knez Raymond Poitierski priznao caru vazalnu podložnost. Iduće godine na čelu križarske i bizantske vojske krenuo je u pohod na Siriju, no nije uspio zauzeti ključno muslimansko uporište Alep pa se povukao. Ratujući potom u Anatoliji, proširio je bizantski utjecaj prema unutrašnjosti, a 1140. vojnim pohodom ugušio je višegodišnji ustanak (1126–40) u Haldiji vrativši kontrolu nad Trabzonom i cijelom maloazijskom crnomorskom obalom. Dvije godine poslije započeo je pripreme za dotada najveći vojni pohod na Antiohiju (s ciljem konačnog preuzimanja grada) i Siriju te je prezimio u Kilikiji da bi iduće godine mogao započeti napad. Tijekom lova u proljeće 1143. porezao se otrovnom strijelom te ubrzo umro. Iako su neki kasniji povjesničari smatrali da je ubijen, svi onodobni izvori slažu se da je riječ o nesreći. Budući da su godinu prije umrla i njegova dva starija sina, uključujući suvladara Aleksija, Ivan je posljednjom odlukom za nasljednika imenovao najmlađeg sina Emanuela. Za Ivanove vladavine nastavljeni su jačanje i centralizacija bizantske vojske, ali i propadanje mornarice, započeti za vladavine njegova oca. Iako je vojne dužnosti uglavnom davao u ruke plemenitih rođaka i poznanika, civilnu je administraciju nerijetko dodjeljivao sposobnim pojedincima koji nisu nužno bili aristokratskoga podrijetla. Nema mnogo izvora o njegovoj unutarnjoj politici, no očito je imao veliku potporu u prijestolnici koja mu je omogućila da većinu vladavine provede u ratovima na granicama Carstva. Sa suprugom Irenom podigao je carigradski manastir Pantokrator koji postao mjesto ukopa mnogih istaknutih aristokrata i članova carske obitelji.
