Emanuel I. Komnen (grčki Μανουήλ Κομνηνός, Manouḗl Komnēnós), bizantski (istočnorimski) car od 1143 (Carigrad, 28. XI. 1118 – Carigrad, 24. IX. 1180). Sin Ivana II. Komnena. Otac ga je zaručio 1141. za Bertu Sulzbašku, sestru Gertrude Sulzbaške, žene njemačkoga kralja Konrada III., radi jačanja saveza (vjenčali su se 1146). Pošto su 1142. umrla njegova dva starija brata, Emanuel je 1143. imenovan nasljednikom te je nakon očeve smrti iste godine stupio na prijestolje. Savez s Konradom upao je u krizu tijekom prolaska križarske vojske u Drugome križarskom ratu, a napete odnose iskoristili su Normani te je sicilijanski kralj Roger II. 1147. zauzeo Krf i opljačkao Korint i Tebu. Kraj križarskoga pohoda donio je zbližavanje s Konradom pa je uz njegovu pomoć i uz potporu Venecije kojoj su zauzvrat obnovljene trgovačke povlastice, Emanuel 1149. vratio kontrolu nad Krfom. Iako je planirao odmah napasti Normane u Italiji, obnavljajući tako ideju bizantske prisutnosti na Zapadu, normanska diplomacija potaknula je Rašku i Ugarsku da napadnu Bizant. Sukob, u kojem je bizantska vojska pobijedila ugarsku i rašku na Tari 1151., završio je iste godine mirom nakon kojeg je obnovio pripreme pohoda na Italiju. I taj je pohod otkazan, zbog Konradove smrti, a kako s njegovim nasljednikom Fridrikom I. Barbarossom Emanuel nije uspio uspostaviti dobre odnose, krenuo je 1155. u samostalan pohod i brzo osvojio talijansku obalu od Ancone do Taranta. Izazvavši time savez zapadnih sila, poražen je kod Brindisija 1156. te je 1158. sklopio primirje i povukao vojsku iz Italije. Na istoku je vodio uspješniju politiku i nametnuo se kao hegemon jer su križarske države, ugrožene muslimanima, u njemu vidjele većeg saveznika od udaljenih zapadnih država. Osvojio je Kilikiju, osigurao podložnost križarskih država, uključujući Jeruzalemsko Kraljevstvo, te 1159. svečano ušao u Antiohiju koja je do kraja njegove vladavine ostala bizantski vazal. Nakon smrti hrvatsko-ugarskoga kralja Geze II. Arpadovića 1162. umiješao se u nasljedne borbe među Arpadovićima. Mirom sa Stjepanom III. Arpadovićem 1163. Stjepanov je mlađi brat Bela (Bela III. Arpadović) odveden u Carigrad gdje se zaručio s carevom kćeri, a Emanuel ga je, zanoseći se mišlju o ujedinjenju Ugarske i Bizanta, 1165. proglasio svojim nasljednikom što je Bela ostao do 1169. kada je Emanuel u drugom braku (s Marijom Antiohijskom s kojom se oženio 1161., dvije godine nakon smrti prve supruge) dobio sina Aleksija. Stjepan III. također se bio obvezao Bizantu prepustiti Hrvatsku i Dalmaciju, što nije ispunio, pa je rat nastavljen do 1167. završivši bizantskom pobjedom kojom je Emanuel zavladao dijelovima Hrvatske (južno od Krke), Dalmacije (od Splita i Trogira prema jugoistoku, a bez otoka), Bosne i Srijema postavši posljednji bizantski car koji je dulje vladao hrvatskim prostorima. Nakon što je 1172. Bela III., kao bizantski saveznik, stupio na hrvatsko-ugarsko prijestolje, raški veliki župan Stefan Nemanja bio je prisiljen priznati podložnost Bizantu. Emanuel je također nastojao smanjiti utjecaj Venecije na Bizant. Osim što je jačao vlastitu mornaricu, već 1155. dao je prve trgovačke povlastice Genovi (obnovljene 1169) te obnovio povlastice Pisi (1170), a tenzije u odnosima s Venecijom dosegnule su vrhunac 1171. kada su svi mletački trgovci u Carstvu zarobljeni te su njihova dobra i brodovi zaplijenjeni, što je rezultiralo eskalacijom sukoba koji se nastavio i nakon Emanuelove smrti. U ranom razdoblju vladavine vodio je i manje sukobe s Ikonijskim Sultanatom, a nakon razdoblja relativnog mira od početka 1160-ih, 1175. izbio je novi sukob sa sultanom Kilidžom Arslanom koji je završio teškim porazom bizantske vojske kod Miriokefala 1176. Pomagao je crkvi u borbi protiv heretika, iako je u zemljoposjedničkim odnosima zbog vojne službe podupirao svjetovne upravitelje. U okviru politike širenja na zapad vodio je više neuspješnih pregovora o crkvenoj uniji s Rimom, a za njegove vladavine na dvor prodiru zapadni običaji, kojima je sam bio sklon (npr. viteškim turnirima) te je u bizantsku službu uveo niz rimokatolika iz zapadne Europe, iako uglavnom ne na ključne položaje. Stalni ratovi znatno su financijski istrošili Carstvo zbog čega je povećavao poreze, što je rezultiralo i malverzacijama prikupljača te siromašenjem nižih slojeva. Za njegove vladavine, koja je označila kraj tzv. komnenske obnove, razvoj pronijskog sustava dosegnuo je vrhunac, zbog čega, kao i zbog prodiranja zapadnih utjecaja u Carstvo, povjesničari to razdoblje smatraju vrhuncem procesa feudalizacije Bizanta.
