bardi (staroirski bard, velški bardd: pjevač), plemenski ili dvorski pjesnici-pjevači u keltskoj kulturi Irske, Britanije i Bretanje, a vjerojatno i Galije prije rimskog osvajanja. U germanskome kulturnom krugu srodni su im scopi i skaldi. O bardima je prvi pisao Posidonije iz Apameje u I. st. pr. Kr., od kojega spoznaje crpe kasniji antički pisci. Prema njima bardi su na kneževskim gozbama uz pratnju lire pjevali epske pjesme o božanskim i junačkim djelima i podvizima, potičući na hrabrost ili uzrokujući ganuće. Uloga i položaj bardâ razlikovali su se među keltskim narodima. U kontinentalnoj Europi, prema antičkim izvorima, činili su, uz druide i proricatelje (latinski vates, od prakeltskoga *wātis), trodijelnu hijerarhiju keltskoga svećeničkog staleža; u irskoj su tradiciji na mjestu vatesa bili filidi. Po nekim su se izvorima bardi dijelili u sedam razreda, a po drugima u osam ili u čak 16; bili su nižega društvenog statusa od filida i nisu prolazili rigorozno formalno naukovanje. U Irskoj su u XII. st. preuzeli zadaće filida, djelujući kao pomoćnici i glasnogovornici svećenika, vidovnjaka i učenjaka od visokoga srednjeg vijeka sve do XVIII. st., preživjevši propast narodnih vladara potkraj XII. st. U Walesu su činili poseban pjesnički stalež (gogynfeirdd: »pjesnici kneževa«) s nasljednim povlasticama; njihova javna natjecanja (eisteddfod) održavala su se do XV. st., a bardi višega stupnja nazivali su se pencerdd (»pjesnički glavar«) i prydydd (»blanjač«). U Škotskoj su uživali nasljedne povlastice do 1748; najglasovitiji bardski klan bio je Clann MacMhuirich (engleski Currie) s Hebrida. U Škotskom visočju i na otocima do najnovijeg se vremena održala uloga seoskoga pjesnika (škotski goidelski: bàrd baile). Mitski su pjesnici irskog folklora Oisín (Ossian) i Amairgin (Amergin Glúnmar), a povijesno potvrđeni drevni britski bardi, tzv. rani pjesnici ili prethodnici (cynfeirdd) iz VI. st., Aneirin (Aneurin), Cian, Talhaearn Tad Awen i Taliesin, kao i velški Myrddin (VI. st.; → merlin). Najpoznatiji su bardi visokog srednjovjekovlja u Walesu Cynddelw (djelovao 1155–1200) i Dafydd ap Gwilym (XIV. st.), a u Irskoj Muireadhach Ó Dálaigh Albannach (»Škot«; XIII. st.), koji je djelovao i u Škotskoj, i Gofraidh Fionn Ó Dálaigh (XIV. st.). U irskoj, škotskoj i napose velškoj tradiciji poznata su imena više od 1000 bardova. Zanimanje za keltsku kulturu i običaje poraslo je u XVIII. st. pod utjecajem predromantizma, a posredničku ulogu između izvorne pjesničke građe i suvremenog čitateljstva isprva imaju James Macpherson (tzv. Ossianske pjesme) i velški pjesnik Edward Williams (1747–1826., bardskog imena Iolo Morganwg), potom romanopisci Walter Scott i Thomas Love Peacock te, naposljetku, za tzv. keltske renesanse, William Butler Yeats. Desetak drevnih bardskih pjesama na hrvatski je preveo Ranko Matasović (Harfa sa sjevera, 1995).
Od romantičkoga razdoblja izraz »bard« rabi se, u svakidašnjem govoru, i za najuglednijega nacionalnog pjesnika, odnosno književnika, katkad živućega, a najčešće za one koje se drži utemeljiteljima nacionalne književnosti.
