Komneni (grčki Κομνηνοί, Komnēnoí), bizantska obitelj iz redova vojne aristokracije, pripadnici koje su vladali 1057–59. i 1081–1185. U povijesnim izvorima prvi se spominje Emanuel Erotik Komnen (oko 955/960 – oko 1020), najprije od 978. kao vojskovođa, a zatim od 989. i kao diplomat u službi cara Bazilija II., koji je za obitelj stekao posjede u Paflagoniji. Njegov je sin Izak I. nakon vojne pobune postao prvi car dinastije (vladao 1057–59). S dolaskom Izakova nećaka Aleksija I. (vladao 1081–1118) na prijestolje započelo je razdoblje stogodišnje neprekidne vlasti Komnenâ u Bizantu. Tijekom vladavina Aleksija, njegova sina Ivana II. (vladao 1118–43) i unuka (Ivanova najmlađeg sina) Emanuela I. (vladao 1143–80), zbog gospodarskoga, društvenoga i vojnoga oporavka države nakon prethodnoga perioda slabljenja dio historiografa to stogodišnje razdoblje naziva Komnenskom obnovom. Premda se do kraja XII. st. teritorij Carstva znatno proširio, osobito u Anatoliji, početak razdoblja križarskih ratova suočio je careve s novim izazovima. Pojačan interes zapadnih vladara za Istok i stvaranje križarskih država u Palestini donijeli su i tenzije te sukobe sa zapadnoeuropskim silama, ponajviše Normanima, s kojima se Bizant sukobljavao otprije. Talijanske trgovačke republike (Venecija, Genova i Pisa) tada počinju dominirati bizantskim pomorskim prostorima. Iako je prodiranje zapadnih utjecaja imalo i negativnu posljedicu »feudalizacije« Bizanta, istodobno je potaknulo razvoj diplomacije te učvršćenje trgovačkih veza sa Zapadom. U sklopu Emanuelove politike teritorijalne ekspanzije na Zapad hrvatski krajevi (južno od Krke), Dalmacija (od Splita i Trogira prema jugoistoku; izvan dohvata ostali su Zadar i otoci), Bosna i Srijem posljednji su put 1167. došli pod izravnu bizantsku vlast. Međutim, znaci slabljenja bili su razvidni već potkraj Emanuelove vladavine, a za vladavine Emanuelova maloljetnog sina Aleksija II. (vladao 1180–83) i bratića Andronika I. (vladao 1183–85) Carstvo je uzdrmano nizom vanjskih prijetnji i unutarnjih kriza. Andronikove nepopularne reforme potaknule su sukobe s aristokracijom i dovele do slabljenja države te careva rušenja. Stanje latentnoga građanskog rata iskoristio je Izak Komnen (oko 1155 – oko 1195/96), praunuk Ivana II. (unuk Ivanova sina Izaka), zavladavši 1185–91. samostalno Ciprom, do pada otoka pod križarsku vlast. Drugi praunuk Ivana II. (po majci unuk Ivanova najstarijeg sina Aleksija) Ivan Komnen »Debeli« gotovo je srušio Aleksija III. Angela 1201., ali je prevrat kojemu je bio na čelu u konačnici propao, a Ivan je pogubljen. Među ženama dinastije ističe se Ana Komnena, kći cara Aleksija I., povjesničarka i autorica monumentalnoga djela Aleksijada.
Nakon gubitka prijestolja obitelj više nikada nije dosegnula nekadašnji utjecaj, iako je njezin ugled potaknuo pojedine kasnije bizantske carske dinastije (Angeli u Carigradu, Epiru i Tesaliji, Vataci u Nikeji) da nose ime Komnen kao svojevrstan vladarski naslov. Padom Carigrada i nestankom Bizantskoga Carstva 1204. unuci Andronika I., Aleksije I. (oko 1182 – 1222) i David I. (oko 1184 –1212), uspostavili su, uz pomoć gruzijske carice Tamare (sestre njihove majke), samostalno Trapezuntsko Carstvo (kojim su vladali zajedno do Davidove smrti, a potom je Aleksije nastavio vladati samostalno), a Aleksije je postao rodonačelnik dinastije tzv. Velikih Komnena. Iako su ih u nastojanju obnove Bizanta nadvladali carevi Nikejskoga Carstva, nikada se nisu odrekli carske baštine i titule (premda od kraja XIII. st. nisu više pretendirali na naslov vladara cijelog Bizanta). Među trapezuntskim carevima najistaknutiji su bili Aleksije II. (1282–1330; vladao od 1297) i Aleksije III. (1338–1390; vladao od 1349), za kojih je ta država doživjela vrhunac. Dinastija je nastavila vladati Trapezuntom sve do Davida II. (1408–1463; vladao 1460–61) kojeg su Osmanlije, pošto su 1461. osvojili Trapezunt, smaknuli u Carigradu.
